Aleksa Šantić

(27.05.1868 — 02.02.1924)







Biografija

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.







Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.







Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.







Šantić je bio jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze.









Bibliografija

Pjesme,
Mostar, 1891. godine.
________________________________________
Pjesme knjiga II
Mostar, 1895. godine.
________________________________________
Pjesme,
U Mostaru, 1901. godine
________________________________________
Pod maglom,
Slika iz gornje Hercegovine. Beograd, 1907. godine
________________________________________
Pjesme,
U Mostaru, 1808. godine
________________________________________
Pod maglom,
Slika iz gornje Hercegovine. U Mostaru, 1908. godine
________________________________________
Pjesme,
Beograd, 1911. godine

________________________________________








Hasanaginica,
Dramska slika u stihovima s pjevanjem. Novi Sad, 1911. godine
________________________________________
Na starim ognjištima,
Mostar, 1913. godine
________________________________________
Na starim ognjištima,
II popunjeno izdanje. Beograd, 1914. godine
________________________________________
Pjesme,
Zagrab, 1918. godine
________________________________________
Hasanaginica,
Dramska slika u stihovima s pjevanjem II izdanje. Beograd- Sarajevo, 1919. Godine
________________________________________
Na starim ognjištima,
III popunjeno izdanje. Sarajevo, 1920. godine
________________________________________
Pod maglom,
Slika iz gornje Hercegovine. Beograd- Sarajevo, 1920. godine
________________________________________
Pjesme,
Beograd, 1924. godine.
________________________________________
Drame,
Hasanaginica, Pod maglom, Andjelija, Nemanja








Šantićev prevodilački rad

01. Lirski intermeco, Mostar, 1897
Pjesme Pjesme Hajnriha Hajnea. Preveo Aleksa Šantić. Mostar.
Knjižarnica Paher i Kisić 1897.

02. Liirski intermeco, Mostar, 1898
Pjesme Hajnriha Hajnea. Preveo Aleksa Šantić. Drugo popunjeno, popravljeno
i ilustrovano izdanje. Mostar. Izdanje knjižarnice Paher i Kisić 1898.

03. Iz njemacke lirike, Mostar, 1910
Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. Mostar. 1910. Mala biblioteka,
knj. XXXVI, sv. 178-185.

04. Lirski intermeco, Beograd - Sarajevo 1919
Preveo Aleksa Šantić. S predgovorom Marka Cara. Beograd — Sarajevo.
I. Đ. Đurđević. 1919. Mala biblioteka, knj. 199.

05. Pesme roba, Svatopluk Čeh, Sarajevo 1919
Prepevao Aleksa Šantić. Sarajevo. Uredništvo "Zvona". 1919.

06. VIiljem Tel. Beograd, 1922
Pozorišna igra u 5 činova. Johan Hristof Fridrih fon Šiler. S nemačkog preveo
Aleksa Šantić. Beograd. 1922. Srpska književna zadruga, knj. 167.

07. Iz Hajneove lirike, Mostar, 1923
Knjižarnica Trifka Dudića. 1923.





Spomenik Alekse Šantića u Mostaru





HASANAGINICA


Šta se b'jeli u gori zelenoj?
Al' je snijeg, al' su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
labudovi već bi poletjeli.
Nit' je snijeg nit' su labudovi,
Nego šator age Hasan-age;
on boluje od ljutijeh rana.
Oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam' bolje bilo,
on poruči vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu."
Kad kaduna r'ječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora;
tad pobježe Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendžere;
za njom trče dv'je ćere djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže."
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote —
gdje me šalje od petero dice!"

Beže muči, ništa ne govori,
već se maša u džepe svione
vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jelit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo.
I jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće sebi na konjica,
s njom grede dvoru bjelomu.

U rodu je malo vr'jeme stala,
— malo vr'jeme, ni nedjelju dana;
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najviše imotski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
"Aj tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat ni za koga.
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotiće svoje."
Ali beže ništa ne hajaše,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše
da napiše listak b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
A u knjizi l'jepo te moljaše,
Kad pokupiš gospodu svatove,
Dug pul'duvak nosi na djevojku:
Kada bude agi mimo dvora,
Nek ne vidi sirotiće svoje.

Kad kadiji b’jela knjiga dođe,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
I zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
Dv’je je ćerce s pendžere gledahu,
A dva sina prid nju ishođahu:
Tere svojoj majci govorahu:
— Vrati nam se, mila majko naša,
Da mi tebi užinati damo!

Kad to čula Hasanaginica,
Starišini svatov govorila:
— Bogom brate, svatov starišina,
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l’jepo darovala:
Svakom sinku nazve pozlaćene,
Svakoj ćeri čohu do poljane;
A malomu u bešici sinku,
Njemu šalje u bošči haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,
Ter dozivlje do dva sina svoja:
Hod' te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas
majka vaša srca kamenoga!

Kad to čula Hasanaginica,
bjelim licem u zemlju ud'rila,
usput se je s dušom rastavila.










Izvor: znanje.org; krstarica.com; 6yka.com; osaleksasanticvajska.edu.rs; poezijaslika.blogspot.com; sjajutami.forumieren.eu; tt-group.net; youtube;