Kemal Monteno

(17. septembar 1948. - 21. januar 2015.)







Kemal Monteno (17. septembar 1948. - 21. januar 2015.) bio je najpoznatiji bosanskohercegovački kantautor šansonjer, te jedan od najboljih kantautora na području bivše Jugoslavije.




Biografija

Rođen je 1948. u Sarajevu, gdje u drugoj polovini 1960-ih godina počinje i svoju veoma bogatu i uspješnu karijeru, i to nastupom na festivalu "Vaš šlager sezone" 1967. Otad je miljenik festivalske publike u Sarajevu, gdje redovno odnosi prve nagrade kao izvođač, autor muzike i autor teksta. Za "Šlager sezone" nastale su neke od njegovih najljepših šansona, a krajem 1970-ih ovdje su izvedene i njegove najljepše pjesme gradu Sarajevu i domovini, svojevrsne himne "Sarajevo ljubavi moja" (1976) i "Zemljo moja" (1977).




Kemal Monteno (1970.)




Montena odlikuje poseban lirski, romantičarski muzički izraz, u kojem su na jedinstven način objedinjeni motivi bosanske sevdalinke samediteranskim šarmom italijanske kancone. Njegovi su tekstovi iskrena ispovjed pjesnika koji je okusio život i ljubavnu bol, te ih na svojstven način pretapa u pitku pjesmu jasnog i jednostavnog izraza. Iako se glavni, ljubavni motiv pojavljuje još od Montenove prve kompozicije, Monteno se ipak nikad ne ponavlja u svojim šansona, nego isti motiv spretno varira na hiljadu različitih načina. Utopljene u harmonični kostim melodije, koja ne robuje turobnoj balkanskoj tradiciji, nego se okreće raspjevanom Mediteranu i još više, pokatkad sjetnoj, italijanskoj kanconi, napose onoj sa Festivala San Remo, Kemal Monteno stvara jedinstven muzički izraz, kojemu nema premca na teritoriji cijele bivše Jugoslavije. Njegove su pjesme himna vječitoj ljubavi, čak i onda kad stihovi govore da je svemu kraj.








U toku svoje više no bogate muzičke karijere kantautora, Monteno je stvorio ne samo vlastiti muzički potpis na domaćoj zabavnomuzičkoj sceni, nego je svojim pjesmama znao doprinijeti i uspjehu svojih kolega pjevača-prijatelja. U toj muzičkoj saradnji sa tako zvučnim domaćim imenima kao što su Arsen Dedić, Zdravko Čolić, Oliver Dragojević, Tereza Kesovija, Gabi Novak,Mahir Paloš, Neda Ukraden, Ismeta Krvavac, Dražen Žerić, Paula Jusić i drugi, Monteno nije gledao vlastitu korist, nego svojevrstan način druženja sa svojom rajom i prijateljima, svojstven jednom skromnom i plemenitom čovjeku kao što je Monteno.







Kemo, kako ga popularno zovu njegovi prijatelji, tokom 1990-ih s istim je kolegama izvođačima ostvario i niz velikih dueta, a pored gore navedenih za mikrofonom su mu se pridružili i: Rade Šerbedžija, Boris Novković, Fuad Backović Deen, Danijela, Maja Odžaklijevska i drugi. Kemal Monteno je živio na relaciji između Sarajeva i Zagreba, a njegov je muzički put bio ispunjen brojnim nastupima na domaćim festivalima i bogatom koncertnom aktivnošću po gotovo svim zemljama bivše Jugoslavije. Preminuo je 21. januara 2015. godine u Zagrebu zbog infekcije.







Festivali

Svoju muzičku karijeru Kemal Monteno počinje u drugoj polovini 1960-ih godina nastupima na prestižnim domaćim festivalima zabavne muzike. Velike uspjehe bilježi na prvim festivalima "Vaš šlager sezone" u Sarajevu, gdje postaje miljenik publike svog rodnog grada i svojevrsni zaštitni znak Festivala. Prvi nastup bio je još sa pjesmom "Lidija" 1967, koja je osvojila prvu nagradu, a uslijedile su antologijske pjesme kao: "Sviraj mi o njoj" (VŠS 1971), "Laž" (VŠS 1972), "Spavaj, cvijete moj" (VŠS 1973, koju je otpjevao Mahir Paloš), "Ljubavna bol" (VŠS 1977), a svojevrsnu himnu Sarajevu, pjesmu "Sarajevo ljubavi moja" pjeva na 10. jubilarnom Šlageru Sezone 1976.







Velike uspjehe Monteno je imao i sa nizom dalmatinskih šansona izvedenim na "Splitskom festivalu". Između 1976. i 2005. Monteno snima niz pitkih šansona, u kojima je do izražaja posebno došla njegova sklonost prema italijanskoj kanconi i vedroj mediteranskoj kantolini. Pjesme poput "Hiljade bijelih marama" (1976), "Cvite bili iz đardina" (1977), "Sunce djetinjstva" (1978), "Putovanja" (1978), "Adrijana" (1979), "Zvono djetinjstva"(1980), "Pričaju stare none"(1981), "Dobra večer, uzorita" (1983), "Produži lađo" (1984), "Zaboravi" (1995), "Kad ja ne mogu" (1997), "U meni imaš dom" (2002) i "Da je moja mandolina znala" (2005) ne samo da su potvrda tih Montenovih muzičkih sklonosti, nego i svojevsrtan dokaz stilske opredijeljenosti Kemala Montena kao autora i interpretatora ka ovoj strani zabavnomuzičke obale kod nas.








Rado viđen gost Monteno je bio i na "Opatijskom festivalu", te na Zagrebfestu, posebno u drugoj polovini 1970-ih godina, a tradiciju nastupanja na festivalima Monteno nastavlja i u drugoj polovini 1990-ih godina, kad se pojavljuje na Radijskom festivalu i Festivalu dalmatinske šansone u Šibeniku. Svakako treba spomenuti i nastup na festivalu Melodije Mostara 2003. kad u duetu s Paulom Jusić osvaja Grand prix pjesmom "Nakon toliko godina". Ista pjesma je sljedeće godine na jubilarnom 10. festivalu "Melodije Mostara" osvojila nagradu najbolja od najboljih - "Pjesma desetljeća".








Uz brojne festivalske nastupe Kemal Monteno može se pohvaliti i čitavim nizom vječnih hitova, koji su objavljeni na njegovim albumima tokom bogate karijere, a veliki dio njih i danas je jednako tako aktuelan, kao i u trenutku prvog objavljivanja. Pored gore spomenutih festivalskih hitova ovdje treba izdvojiti i ostale velike Montenove hitove, koji se i danas slušaju sa istom pažnjom kao i prije.



• "Kratak je svaki tren"
• "Jedne noći u decembru"
• "Nemoj da te prevari ovaj pramen sijedi"
• "Pusti me da plačem"
• "Ne budite me noćas"
• "Olivija"
• "Za svoju dušu"







• "Vino i gitare"
• "Nije htjela", duet s Oliverom Dragojevićem
• "Pjesma zaljubljenika"
• "Uvijek ti"
• "Nakon toliko godina", duet sa Paulom Jusić
• "Volio bih da sam pjesnik"
• "Ljubavna bol"







• "Ti si moja poezija"
• "Napiši jednu ljubavnu"
• "Žene, žene"
• "Davore" (posvećena Montenovom najboljem prijatelju, Davorinu Popoviću)
• "Ne ljubi me tako jako"
• "Vratio sam se živote"
• "To je drugo lice ljubavi", duet sa Goranom Karanom








• "Djevojčice"
• "Dunje i kolači", duet sa grupom Divas
• "Dušo moja"
• "Na kraju grada"
• "Jedini moji"
• "Ne budite me nočas"
• "Pahuljice moja"








• "Stari", vokalna saradnja s Tifom, Fazlom i drugima
• "Uvijek ti se vraćam"
• "Nije vredno, sine moj", duet sa Dušanom Svilarom
• "Nekako s proljeća", s Crvenom jabukom
• "Šta je život" (2013)
• "Kad ponovo tuga pokuca na vrata" (2013)
• "Bella biondina" duet s Paulom Jusić








Diskografija

• "Muziko,ljubavi moja" (1973)
• "Žene, žene" (1975)
• "Moje pjesme, moji snovi" (1977)
• "Za svoju dušu" (1980)
• "Dolly Bell" (1981)
• "Uvijek ti se vraćam" (1983)
• "Moje najdraže pjesme" (1985)








• "Romantična ploča" (1986)
• "Kako da te zaboravim" (1987)
• "Pjesme zaljubljenika" (1992)
• "Hvala svima. Kemo i prijatelji" (2000)
• "Dunje i kolači" (2004)
• "Zlatna kolekcija" (2007)
• "Šta je život" (2013)








Nagrade

• 1981 - Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva;




ŽIVOTNA PRIČA KEMALA MONTENA Idem tamo gdje me čeka moja vjerna, plava rijeka

Neobično prezime za ovo podneblje, pjevač je naslijedio od oca Italijana koji je iz Monfalkonea za vrijeme Drugog svjetskog rata sa italijanskom vojskom došao u BiH.

"Moj tata je 1945. godine kao okupator stigao u Sarajevo iz Italije. Poslali su ga nadređeni jer je na biciklu pokušavao da pobjegne iz svoje zemlje. Po kazni je došao u ratom zahvaćenu Jugoslaviju. U Sarajevu je upoznao moju majku i tu je i ostao. Otac je u Italiji imao ženu s kojom se vjenčao veoma mlad, ali ju je, iako je bila u drugom stanju, ostavio zbog moje majke, tako da u Italiji imam polusestru Danijelu koja je dvije godine starija od mene. Kako je moj otac znao samo italijanski, dok sam odrastao, pjevao mi je njihove pjesme, a majka je pjevala sevdalinke dok je sređivala stan ili prala prozore. Izgleda da sam se tada zarazio ovim muzičkim žanrovima jer mi danas mnogi kažu da u mojim pjesmama ima i italijanske kancone i naših sevdalinki", ispričao je Kemo.









"Rođen sam rano ujutro 17. septembra 1948. godine u sarajevskoj bolnici Jezero koja se nalazi na brdu iznad stadiona Koševo, na kome sam kasnije proveo veći dio svog djetinjstva. Moji roditelji, otac Osvaldo i majka Bahrija, koji nažalost više nisu živi, radili su kao radnici na tom stadionu. Bili smo veoma siromašni pa smo stanovali u baraci odmah iznad stadiona. Mi na verandi, a ispod nas, u podrumu, bila je jedna romska familija. Ja sam ih obožavao, stalno sam se družio sa njihovom djecom i češće sam spavao kod njih nego u svojoj kući. Volio sam njihov način života, veselje koje je uvek bilo prisutno u njihovom domu i pjesme koje su pjevali. Oni su me naučili šta je muzika, pjesma, ali i šta je ljubav", izjavio je o svom ranom djetinjstvu jedne prilike Kemal Monteno.








"Volio sam školu i sve do osmog razreda bio sam odličan đak, imao sam samo četvorke i petice. Ali, kada sam otkrio muziku, knjige su mi bile manje interesantne. Počeo sam da pjevam u osmom razredu. Razredni starješina prijavio me je na takmičenje pjevača amatera u Sarajevu. Sjećam se da je u žiriju bio Kornelije Kovač, koji je u tom periodu došao iz Subotice u Sarajevo na studije. Bio sam šokiran što vidim tako mladog kompozitora jer sam smatrao da ta profesija podrazumijeva mnogo starije ljude. Pobijedio sam na prvom takmičenju, iako me tada muzika nije pretjerano zanimala, već sam smatrao da mi je fudbal na prvom mestu i družio sam se sa fudbalerima. Nakon takmičenja Kornelije mi je rekao da je njegov otac direktor muzičkog festivala u Subotici i pitao me da se takmičim sa njegovom pjesmom. Otišli smo zajedno u studio kako bih probao pjesmu i nakon toga smo se prijavili na festival. Sjećam se da su na istom takmičenju počinjali Josipa Lisac, Zlatko Golubović, Seka Kojadinović i mnogi drugi. Te 1965. godine upoznao sam i Vojkana Borisavljevića, tada mladog dirigenta, i odnio još jednu pobjedu. Poslije trijumfa počeo sam da pišem muziku i 1967. godine nastala je moja prva pjesma Lidija sa kojom sam se takmičio na sarajevskom festivalu Vaš šlager sezone. Nakon toga učestvovao sam na brojnim festivalima u Zagrebu, Beogradu, Splitu, a na mnogima sam osvajao prva mjesta i nagrade. Pisao sam pjesme i za druge, među kojima su bili i Indeksi", govorio je Kemal, koji je neke od najboljih pesama stvorio u toku odsluženja vojnog roka 1969. i 1970. godine.








"Tada sam napisao mnogo pjesama, kao što su Dušo moja, Jedne noći u decembru, Šta sam skrivio, Sinoć nisi bila tu... Kada sam odslužio vojni rok, ponovo sam otišao na festival Vaš šlager sezone gdje sam upoznao i Zdravka Čolića. Organizatori su mi predložili da njemu dam pjesmu koju sam inače bio namijenio Josipi Lisac. Prihvatio sam i otišao na Ekonomski fakultet da ga pronađem. Sjedio je u jednoj od učionica i odmah sam mu predložio da odemo kod mene i da proba da je otpjeva. Odlično mu je legla, što je kasnije potvrdio i stručni žiri koji mu je dao nagradu za interpretaciju, a osvojio je i treće mjesto po glasovima publike. Kasnije sam nastavio saradnju s njim, napisao sam mu pesmu Gori vatra s kojom je učestvovao na Evroviziji, čak smo kasnije Kornelije Kovač, Arsen Dedić i ja radili mnoge Čoline ploče", ponosno je isticao Kemal koji je među svojim kolegama važio za pravog prijatelja i nesebičnog čovjeka.








Kada je izašao iz vojske oženio je svoju ljubav iz školskih dana, Branku. Kemal je često isticao da mu je za mnoge pjesme inspiracija bila upravo njegova voljena supruga sa kojom je živio više od četrdeset godina u skladnoj zajednici. Od samog upoznavanja osvajao ju je muzikom i šansonama koje je pjevao samo za nju dok su još kao tinejdžeri provodili vrijeme na sarajevskom šetalištu.

"Branka i ja upoznali smo se na sarajevskom korzou. Imala je samo sedamnaest, a ja dvije i po godine više. Od trenutka kada smo se upoznali, znali smo da smo suđeni jedno drugom, a da nismo pogriješili, potvrđuje to što smo i dan-danas zajedno. Vjenčali smo se 26. juna 1971, nedugo pošto sam izašao iz vojske. Već u februaru slijedeće godine rodila nam se kćerka Adrijana, a dvije godine kasnije i sin Đani.”







"Kada sam dobio prvo dijete, organizovao sam feštu u Hamam baru u Sarajevu. Pjevali su i svirali tamburaši, bilo je veselo. Moji gosti bili su Gabi Novak i Arsen Dedić, koji me je pitao kako će se zvati djevojčica. Odgovorio sam da će njeno ime biti Klaudija, kao moja rođaka iz Italije, ali Arsen mi je rekao kako je mnogo bolje da joj damo ime Adrijana jer je to prelijepo ime, a znači Jadranka i asocira na Jadransko more. Prihvatio sam prijedlog i tako je Arsen bio kum mojoj kćerki. Inače, moja Branka i ja vjenčali smo se mladi, a tada sam već imao velike turneje po Jugoslaviji, ali i po Sovjetskom Savezu i često nisam bio kod kuće. Nekada su mi turneje trajale i po dva mjeseca. Sjećam se da sam jednom svoju Adrijanu ostavio kod kuće dok je puzala, a kada sam se vratio iz Rusije, u zagrljaj mi je pritrčala djevojčica. Nisam je prepoznao", iskren je bio Kemal.

Kemal Monteno je kao najtužniji period u životu označavao april 1992. godine kada se raspala bivša Jugoslavija, jer je često isticao da je obišao cijeli svijet, ali da nigdje nije vidio ljepšu zemlju.








Uvijek se sa osmijehom prisjećao nastupa pred predsjednikom SFRJ Josipom Brozom Titom. Iako ga nije upoznao, pjevao mu je krajem 1970. godine u Bugojnu. Tito je bio u lovu, a njega i Davorina Popovića pozvali su uvečer da predsjedniku otpjevaju nekoliko pjesama. Za Kemala nikada nisu postojale granice između bivših republika osim što ih je nakon raspada Jugoslavije prelazio sa pasošem. Te teške godine, pored tuge, donijele su mu i zdravstveni problem jer mu je ustanovljen dijabetes.

"Nisam znao da imam šećer. Tokom rata pili smo sve i svašta, a pošto mi se stalno vrtilo u glavi, mislio sam da je to od pića. Tako je bilo sve dok nisam otišao u Ljubljanu gdje su mi ustanovili dijabetes. Danas vodim računa o sebi, ali ne previše. Slušam svoj organizam i pijem sve što mi se pije ili jede", govorio je Kemal.








Poslednji svoj album Dunje i kolači, objavio je 2004. godine.

"Nikada nisam bio popularan, i ne znam šta to znači. Popularnost valjda proizilazi iz minulog rada, pjesama, sigurno ne zbog mene jer nisam ni lijep ni mlad. Moje pjesme ljudi očigledno vole i to je ključ uspjeha.

Kemal se 2014. godine morao podvrći transplantaciji bubrega.

"Sad se super osjećam, prvo ću dobro da se odmorim i naspavam, jer me umorilo stalno ležanje u bolničkom krevetu. Nisam mogao da se krećem, samo korak-dva naprijed, korak nazad. Bilo mi je kao da sam u Haagu", ispričao je Monteno nakon operacije. Međutim, uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja, Monteno je hospitalizovan početkom godine, da bi u drugoj polovini januara zauvijek zaklopio oči. Ipak, čovjek je živ sve dok živi sjećanje na njega, a Kemal Monteno je ostavio toliko pjesama da će zauvijek ostati u srcima onih koji su ga voljeli i slušali.








Izvor: wikipedija; stripovi.com; plus.google.com; youtube; The Bosnia Times






In memoriam