Najdraža moja,
Prije par dana bila sam na neobičnom skupu - skupu spokojnih duša i nas koji ih se sjećaju sa tugom i radošću, pomiješanih osjećanja. Nisi bila tamo. Nisi...dugo već. Ma, ne marim što si izostala. Kao i uvijek, ja imam hiljadu opravdanja za tebe. Nisi ti meni bilo ko. I naljutim se i oprostim. Znaš me već, mila moja. Udaljili nas kilometri tuge i besmislica koje su se ispriječile između nas. Znam da mi pišeš pismo, jedina moja. Oprosti...pismo neću čitati. Znaš...ja bih da te zagrlim kao nekada, poljubim i utješim...kao nekada...ali...da li je bilo šta kao nekada??? Jedno jeste, sasvim sigurno - moja ljubav prema tebi. Neizmjerna, nesebična i nepokolebljiva.

Znam da je tvoja omiljena pjesma "Molitva za Magdalenu". Ja ti je tražila. Ali...poslaću ti jednu drugu, koju beskrajno voliš - onu istu koju ti je na mom vjenčanju poručila, jedna predivna žena, toplog srca, izranjavanog životom, ali iskrenog i punog ljubavi za nas. Nadam s da ćeš čuti ovaj zov, nezamjenjiva moja